Metamorfoza

Ako se udubite, postane vrlo potresno. Lirski subjekt, koji je u ovom slučaju objekt (ugostiteljski), prolazi unutarnju dramu i transformaciju koja završava tragično. Nešto kao The Fly od Cronenberga. Bgm.

tragedija-vert1

Advertisements

Slow apocalypse

There’s that idea in general public, supported by literature and movies that apocalypse should be a one time spectacular event. A nuclear war, an asteroid hitting the earth, something like that. It is certainly conceivable and good for the story. But, what if the apocalypse is slow, gradual process spanning tens or even hundreds of years? What if apocalypse is not about explosion and destruction but instead about – construction? (Don’t be afraid. I’m totally aware that I’m not the first one to mention that idea)

All photos are shot on the road between Đurđevik and Husino on the road M18 Sarajevo-Tuzla. The photos are barely edited, shot from a moving vehicle. I pompously added that border imagining that it will be enough to distinguish them from random cellphone pics.

IMG_0925

The landscape is simmering like oil in a pan, advertisements bubbling in thick viscous air soundtracked by endless drone of cars and trucks.

IMG_0951

The road is very busy, oh…

IMG_0952

Hi!

IMG_0904

So, as you are speeding down the road you can catch the glimpses of a carefully, systematically constructed…

IMG_0929

Commercial buildings

IMG_0902

Residential buildings

IMG_0912

Garages

IMG_0916

…and castles.

IMG_0942

Some of them finished.

IMG_0903

Some not.

IMG_0948

As if something terrible happened there

IMG_0945

As if some force scattered buildings

IMG_0943

and people and their lives

IMG_0935

Randomly

IMG_0905

So they now continue to live there, trying to gather themselves, to once again make sense of their existence.

IMG_0971

But failing. Capable only of constructing a world through half remembered details of their former lives, a simulacrum made of scattered fragments, partial thoughts put together without understanding what they originally meant.

IMG_0918

But the truth is, of course, much simpler

IMG_0921

This state is self inflicted

IMG_0949

It is a low cost utopia constructed by and constructed for a generation of underachievers

IMG_0953

Whose notion of a nice place to live is somewhat different

IMG_0981

Otherwise, how you can explain the effort and resources spent?

IMG_0965

It is a illusion of GRANDEUR for people whose biggest dreams are manufactured somewhere in the depths of a reality show rerun

IMG_0972

It is a monument to the unrestrained will to create THE BEST, THE MOST BEAUTIFUL, TOTAL PARADISE FOR THE EYES AND SOUL

IMG_0938

The will to show your impeccable STYLE

IMG_0924

Your extravagance

IMG_0956

Supported by architects who understand you

IMG_0960

And the progress of technology that allows the unimaginable

IMG_0977

Unafraid to try new things

IMG_0978

IMG_0968

Ever higher

IMG_0932

and stronger

IMG_0931

Not bothered by the raging emptiness around you, building your slow apocalypse.

 

 

Burođ privatizacija

TAMAN kontam kako sam nakon 2 il 3 teksta u januaru i još onaj totalno neplanirani za AlJazeeru (koji je, sad kad gledam s ove distance, loš, iako bolji od prethodna dva koji su odron) dostigo kvotu i da imam mjesec dana fraj najmanje. I plus, imam osjećaj da ću dojadit i bogu i narodu tako da se izvinjavam što smaram. Đe sam stao? TAMAN ja to kontam i TAMAN sam uspio istisnut iz glave sjećanje na Mekija Torabija kad vidim danas članak na portalima kako šeik iz Dubaija investira u općinu Trnovo 4,5 milijarde maraka. I eto, sad, umjesto da po internetu tražim, ko i svako normalan, kakav način da se ispalim iz ove države ja moram pisati o ovakvim zajebancijama jer mi đavo ne da mira. I nek mi neko kaže da nisam patriota.

Znači, za vas zen-budiste koji prakticirate apsolutnu mentalnu higijenu i ne posjećujete domaće portale, evo link: http://www.klix.ba/vijesti/bih/arapi-u-opcini-trnovo-grade-turisticki-grad-vrijedan-oko-4-5-milijardi-km/150202041

Prva reakcija: LOLWUT?

Druga reakcija: Šta li je ovdje čudno? Da sumiramo vijest: u zgradi općine CENTAR potpisan je protokol o suradnji između načelnika općine TRNOVO i predstavnika kopmanije Buroj property development. Posao vrijedan 4,5 milijarde KM potpisuje načelnik općine u sali druge općine. Iza leđa mu stoji zastavica preduzeća, na stolu mali Juicy sok. Evo, ja sam stvarno van tih biznis tokova. Meni da date da prodajem krunice u Međugorju, ja bi propao. Ja te neke sastanke gdje se spominju milijarde malo drugačije zamišljao. Zamišljao sam ih otprilike tako da kad bi Baracku Obami neko ozbiljan rekao da misli ulagat u općinu Washington DC 4,5 milijarde KM što dođe 2,613 milijardi dolara, da bi valjda i Barack našao za tog gospodina koju minutu, da popiju pokoju, i eto sad znate gdje smo, dođite s djecom da noćimo. Ovde kod nas ni premijera, ni ministra kakvog, ni jednog od tri člana predsjedništva, čak ni Bakira, a znamo kako on ima tamo jarana pravo dobrih i kako se svi vole uslikat i kad se polaže kamen temeljac za zamjenu ulične rasvjete . Al možda je šeik, što bi bilo i razumljivo za nekog ko je spreman da ulaže tolike pare, već podrobno informiran o sporosti našeg glomaznog državnog aparata te je odlučio da odmah, ono, što bi se reklo, ide na prvu loptu, pa sve završi tamo gdje se odluke sprovode, na nivou općine i mjesnih zajednica. Čoek ekspeditivan, nije od nekih ”ja tebi vojvodo, ti meni serdare” spektakluka. Fino ispeglo svoju zastavicu, spakovo se, došo da s burojem svojim Ibrom popije po sokić i završi posao.

U toj brzini i ekspeditivnosti vjerojatno nije htio da se muči ni sa svojom, pretpostavićemo, glomaznom tvrtkom i njenim, isto tako pretpostavićemo, glomaznim i najsuvremenije opremeljenim projektantskim biroom nego je sam spremio malo projektića, izradio neki 3D, bilo je i nekih osnova u CADu al se nisu mogle isprintat, kaže error neki prijavljuje.

Slike pokro s klixa. Neće se ljutit valjda pošto ja radim za opće dobro. A i drugi su od mene mazijali.

Slike pokro s klixa. Neće se ljutit valjda pošto ja radim za opće dobro. A i drugi su od mene mazijali.

150202041.1_xl

Planinski pejzaži

150202041.2_xl

Drugačije ja ne bih mogao objasniti ovu zajebanciju koja se predstavlja kao projekat vrijedan 4,5 milijarde. Čak ni u nekoj, najranijoj, sve-je-to-još-na-dugu-šćapu fazi. Znači, nije mene sramota reć da sam i ja u životu svašta predo, eto i na stranici ima mojih radova, daleko da su moji 3deovi i projekti neki sad vrh al vala nikad nisam bio OVAKO loš. E burođ moj… Plus ova treća slika ko neki, tobejarabi, mezari.

Ali, sigurno je na njihovoj glavnoj stranici predstavljeno obilje projekata izrađenih po najvišim svjetskim standardima. Da vidimo… (čim ja ovo vako napišem, znate već šta je, jel…)

Malo je spora stranica, možda da od te 4,5 miljarde odvojite jedno stoju pa upgrejdajte server na pentium 4 jer vam je ovaj 486 na dialupu meščini pri kraju.

Znači, totalno sam grozan jer sam od 4 projekta odabrao najgori

Copyrigh: Buroj development.

Copyright: Buroj development. Ovo nije stvarna slika nego render. Bgm.

Ruku na srce, ima par pristojnijih (isto tako neizgrađenih kao što je i ovaj). O ovom našem ima jedna članak i ništa drugo. Nijedne slike projekta od četiri cijela pet milijardi kaem. Linkovo bi vam ja stranicu nego me strah da ne preopteretim server, vas 50 što ovo čitate nek klikne i DOS je. Potražite stranicu, al nemojte preko googla nego preko Yahooa. Nek bude doživljaj potpun.

Gledam te slike, nije baš da ima nekih informacija gdje bi se ovo moglo nalaziti u općini Trnovo. Jedino dovoljno veliko i relativno ravno mjesto koje posjeduje ovakav krš kao na trećoj slici je Dugo Polje na Bjelašnici. Moguće je da griješim zbog nedostatka podataka no čak i da je u pitanju neka druga lokacija najvjerojatnije se radi o dijelu bilo Bjelašnice, bilo Visočice na nadmorskoj visini od preko 1200 mnm, minimum. Čak da griješim još i više, u što sumnjam, cijela općina Trnovo je na prosječnoj visini od cca 900 m nad morem, sa izrazito dugim i oštrim zimama. Šta tu rade zgrade sa krovnim terasama i fontanicama ispred, koje bi bolje pristajale nekom sea resortu, nije jasno. Detalja više o projektu nema a vala i ne bih pretjerano trošio riječi na arhitekturu jer bi onda morao opet truniti o izgradnji u visokoosjetljivim prirodnim područjima, kontekstu, građevinskom nasljeđu, praksama zemalja Europske Unije, sve to potkrijepit sa pozitivnim primjerima iz, možda, Slovnije ili Austrije. To više nije realno. Taj je voz prošao.

Interesiraju me sljedeće, jednostavnije stvari. Načelnik Berilo (iz SDA, ne, ček, iz SDP? Ne, ček iz…. HSP? BAAS? Crveni Kmeri? Komunistička partija DPR Koreje? Nije, nije. Aha, iz DF. E MOJ Željko… burođ moj) je zapeo za oko svima koji se bave očuvanjem okoliša onda kad se usprotivio proglašenjem Bjelašnice nacionalnim parkom a što je pravdao nekim ”sprečavanjem gradnje” i ”ekonomskim razvojem”. Znači, u tom grmu leže krave od prije ono predprošlih izbora kad je stanoviti načelnik, tad u Stranci za BiH, navodno dijelio u zamjenu za glasove. Budući da se proglašenje nacionalnog parka ne može desiti bez suglasnosti lokalne zajednice a koja je u potpunosti protiv proglašenja, evidentno je da je neko već pripremao teren za ovakav i slične projekte. Tad je, da se ogradim, navodno, mještanima govoreno da ni ekser neće smjeti kući zakucati ako se Bjelašnica proglasi NP. To naravno nije tačno no sasvim je dovoljno da se našem čovjeku, poslovnično nepovjerljivom prema državi stvori animozitet. Dodajmo sad na ovo priču o hiljadama radnih mjesta, ekonomskom bumu, zlatnim kašikama, biće Trnovo veće od Sarajeva, i naš svijet, koji je uspio kvalitetno popušiti priču o čovjeku koji pomoću kornjačolikih bića fokusira energiju 5 planeta ekskluzivno u vodu Sarajevske Pivare, popušiće vjerojatno i ovu. Nije vjerojatno da će ovaj projekat, realno, totalno neozbiljan ikad zaživjeti. Vjerojatnije je, međutim, da se uvodi na mala vrata privatizacija prirodnih bogatstava Bosne i Hercegovine. Bjelašnica, Visočica, Treskavica, Čvrsnica, Prenj i da ne nabrajam dalje u potpunosti su ekvavelentni Alpama, Dolomitima ili Karpatima. S tom razlikom da se ovdje za bagatelu može kupti komad zemjle bukvalno u nacionalnom parku koji to nije samo po imenu. To bogatstvo su prepoznali oni sa viškom novca a manjkom skrupula.  Scenarij je to vjerojatno sličan onom već viđenom na obalama Hrvatske Crne Gore. Očekujmo ubrzo poplavu golf terena po Prenju pa onda inicijativa Prenj je naš i tako to. Realnost je, naravno, da će u tom slučaju mještani dobiti upravo ono oko čega se sad bune. Naselja, manje-više zatvorenog tipa, predviđena za elitu u kojima će njima biti namijenjeni eventualno poslovi čuvara i šišača trave. Načelnik će im zamijeniti ovo

IMG_5897.1

Kopirajt: JA. JAAAAA sliko.

 

za ono gore. Jednog dana će svima biti žao. Ima ona izreka plemena Cree o zadnjem drvetu i potoku, znate već koja…

Vidimo već na primjeru Babinog Dola kako takva politika radi. ZOI ’84 kao firma kojoj je na tacni ponuđena cijela jebena planina na upravljanje, je propao a Bjelašnica, planina koja je bila dovoljno dobra za organizaciju Olimpijade sad je postala zajebancija među iole ozbiljnijim skijašima amaterima. Nacionalni park, koji bi, s druge strane, donio ozbiljna radna mjesta, uređen sustav, poticaje od države, pristojnu klijentelu i što je najvažnije, aktivno sačuvao ono što je nezamjenjivo, prirodu i način života koji prakticiraju stanovnici Bjelašnice je praktično naučna fantastika. Evo zašto:

Simptomatično je takođe da se godinama blokira i donošenje prostornog plana Federacije. Prostorni plan je dokument koji ima svaka iole ozbiljna država a u kojem se između ostalog određuju zaštićena područja. Prostornim planom je takođe obuhvaćena još jedna vrlo zanimljiva stvar – energetika. Inače, prostorni planovi se normalno donose na nivou države kako bi imali smisla, no kako smo mi ionako država bez smisla kod nas se donose na nivou kantona i federacije. Možete zamisliti kako se to onda usaglašava. Koliko predstavljeni projekat i prošlogodišnja priča sa Shellom ima ikakve veze s tim nije jasno. Jasno je da je plan, koji se odnosio na period 2008-2028 trebao biti već davno usvojen, a nije, i biće uspjeh ako se usvoji ove godine. Kako ga misle provesti sa 7 godina zakašnjenja, to, opet, nije jasno.

Ok, da sumiramo ovo dosad: potpisan je neki dokument u kojem nije rečeno šta piše, sa nekom firmom koja će navodno investirati 4,5 milijarde maraka u jedan od naših najljepših i najranjivijih planinskih predjela. Projekat od tolike važnosti nisu se udostojili da pogledaju čak ni kantonalni zvaničnici, ne zna se tačno gdje je, kako se odnosi sa postojećom zakonskom regulativom ni kako se uklapa u buduću. Firma koja ga nudi za reference može ponuditi 3deove kakvi se prave za šesticu na trećoj godini faxa i generalno je u svemu lošija od jednog pojedinca, konkretno mene. Pa više ima izgrađenih projekata na stranici kod mene, arhitekte s dna kace kojeg svakog mjeseca šlog strefi kad vidi platu na računu. Plus, (subjektivno) ljepši su mi trideovi i stranica mi se brže loada. Daj Berilo ruku da se pogodimo pošto Bjelašnica.

Postajem nostalgičan za prvim valom poslijeratnih prevaranata. Silajdžić je bio stvarno obrazovan čovjek i gospodin, svjetski kalibar lopova. Đemz Bond da ga fata. Šaćirbegović je majstorski kršio repa sa svjetskim jet setom, ćize ko šina od tramvaja. Sad smo spali na ove pijačarske likove kojima bi u nekom idealnom svijetu (koji postoji, budimo realni, samo u mojoj i glavama vas što ovo čitate) vrh bio da nekog zajebu za 20 maraka. Sad se vjerojatno osjećaju ko lijać u kokošinjcu. Da je ovo iole ozbiljna država, što već odavno nije, ovakva vijest bi bila predmet opće zajebancije. Kod nas je čak dočekana euforično. Iskorištavajući opće beznađe iz ko zna više kakvih rupa pojavljuju se likovi iz Alan Forda i prodaju razne priče koje, a to je ono što je fakat najporaznije, u ovakvoj državi mogu postati realnost. U sistemu totalitarnog kapitalizma, podržani od strane sluđenog naroda ovi tezgaroši će pod krinkom projekata zbog koji bi se Potemkin uhvatio za pištolj kad bi ih vidio, privatizirati ono jedino što je u ovoj državi još ostalo vrijedno.

Prirodna bogatstva Bosne i Hercegovine su već odavno na meti najgoreg šljama koji na ovoj planeti postoji. S jedne strane imamo Shell koji se neće libiti da u Bosni uradi isto ono što radi u Nigeriji a s druge evo, pojavljuju se muljatorski šeici kojima milijarde iz džepa ispadaju a nisu u stanju propisno platiti ni 3d ni website. Sve to ozvaničeno od strane države, potpisani memorandumi, protokoli ispoštovani, ovjereno s pečatom, ima rodni list i izvadak iz CIPSA. Znate gdje su se ovakve stvari prije događale? U onim zemljama što smo prije rata samo po 30 sekundi priloga gledali na TV, po Africi i Latinskoj Americi, gdje se kad država crkne lešinari se skupe da je rastrgaju. Jeste pročitali ovo? Hajde sad kucajte u search: ”How to emigrate in…”

Recenzija smoga od 13.01.2015

Nakon nekoliko osrednjih i više od nekoliko potpuno razočaravajućih pokušaja, Sarajevo je konačno uspjelo da proizvede smog vrhunske kvalitete, prvi ovogodišnji smog koji se može usporediti s prošlogodišnjim hitovima kakav je bio onaj od 22. decembra 2013.

smog od 22.12.2013. Sezona nam je donijela izvrstan uradak u tonovima šampanjca, barokno bogatog mirisa u kojem je preovladavao sumpor. Crvene oči i astma su bili 'a must'' te sezone

Smog od 22.12.2013. Sezona nam je donijela izvrstan uradak u tonovima šampanjca, bogatog, ekspresivnog mirisa u kojem je preovladavao sumpor. Crvene oči i astma su bili ‘a must” te sezone

Iako po kvaliteti slične konzistencije (što se može vidjeti na priloženim slikama. Ovogodišnji hit odlikuje se blagom nijansom sive poznatije kao istočnonjemačka himmelgrau i kremaste teksture koja podsjeća na gnojni iscjedak iz oka. Nasuprot barokno bogate sumporaste žute od prošle godine ovaj uradak se čini dosta pitomijim ne naglašavajući toliko sam čin apokalipse i sveopće propasti ljudske civilizacije koliko tešku mirnoću svršenog čina gdje umjesto sveopćeg plača i škrguta zubi preovladavaju tišina koju prekidaju povremeni jecaji i slična očitovanja beznađa a što je svojstveno gradovima koje je pogodila božja srdžba, vulkan ili pak nuklearna eksplozija. S te strane ovaj uradak, iako na prvi pogled minimalistički, nakon ponovnog udisanja otkriva filigransku slojevitost građenu sa mnogo pažnje.

Iako na prvi pogled nešto siromašniji, smog 2015 se nakon opetovane konzumacije otkriva u svoj svojoj slojevitosti. Vrlina velikih umjetnika i jesta stalna težnja za promjenom i otkrivanjem novoga.

Iako na prvi pogled nešto siromašniji, smog 2015 se nakon podrobnijeg udisanja  otkriva u svoj svojoj slojevitosti. Vrlina velikih umjetnika i jesta stalna težnja za promjenom i otkrivanjem novoga.

Sam bouquet je više nego razrađen, što se i očekivalo od majstora kalibra kakav je Sarajevo. Inspiracija ove godine nedvojbeno je bila sama klasika, London XVIII i XIX stoljeća, naravno provučen kroz filter najrecentnijih (post)industrijalnih uticaja kakav su pregrađa Beijinga i paljevina Amazona. Novina ove godine je nešto povećana vlažnost koja evocira Milano u decembru. Vrlo upečatljiv detalj koji okusu daje puninu.

Glavni sastojak su očito razne kancerogene materije i mutageni vrhunskog kvaliteta. Posebno je važno naglasiti da najveći dio dolazi iz obnovljivih izvora, naših domaćih šuma, transportirajući tako krv i mržnju koju smo prolili a biljke upile direktno do naših pluća i kardiovaskularnog sistema. Sam početak u nozdrvama je rezerviran za tradicionalne elemente od kojih se definitivno izdvaja karburator svojim reskim uvodom koji onda odlično otvara složenije elemente bubonske kuge i šumske paljevine prema zadnjem nepcu dok sve to prema plućima prelazi u eksploziju mirisa sazdanih od najdelikatnijih sastojaka poput cementare, iperita, smrti novorođenčeta i čežnje za mladošću jedne usedjelice. Završetak je nešto mirniji, gorak, podsjeća na težak život ili mir u Dejtonu. Sve u svemu, okus je ponešto opor i zahtijevan te se definitvno ne može preporučiti početnicima no pravi “connossieurs” smoga će ga zasigurno znati cijeniti. Za kraj treba reći da miris dugo ostaje u nozdrvama i odjeći a posebno se vodilo računa o vlasnicima duže kose koji u njemu mogu uživati onoliko dugo koliko mogu izdržati da istu ne operu. Ispljuvak je takođe vrhunski, kristalno crn kao humor o genocidu. Ovim uratkom Sarajevo je najavilo svoj veliki comeback u 2015 s kojim će zasjesti na sami vrh top ljestvica uz Norilsk, Pripyat, sjevernokorejske gulage i deltu Nigera. Zbog svojih dejstava koje blagotovrno utječu na kompletnu zdravstvenu sliku izrazito se proporučuje rock zvijezdama u usponu koje streme tom “Layne Stayley tri dana pred smrt” looku koji ove godine naprosto hara među pravim poznavateljima. Takođe, preporuča se ženama sa neželjenom trudnoćom i svima onima koji nemaju osnovicu za invalidsku penziju.

Želim vam ugodnu noć uz ovu prigodnu numeru:

http://www.youtube.com/watch?v=ps2CI9VqZE8

EDIT: Nekako je svima u nekom glupom cashu za link na naslovu ostao 15.01. Meni je generalno uspjeh kad potrefim koja je godina al ja bi se sad pojeo što tako ljudima stoji. 15.01. umjesto 13. Moj grijeh, moj grijeh moj preveliki grijeh koji ne mogu ispraviti, živjeću s njim do kraja života. Umrijeću s njim.

Anomalije (poslovno)prostorno-vremenskog kontinuuma

Stravična kriza trajala je već toliko dugo da se više niko ne sjeća ni kad je počela. Taj konstantni nedostatak poslovnog prostora a posebno trgovina, izjedao je sve nadležne u kantonu Sarajevo. Mislili su da će otvaranje Al Shiddija im dati trenutak predaha. Avaj, bili su u krivu. Nezaustavljiva stihija novih radnih mjesta koja su za sobom povlačila i ogromnu kupovnu moć, prijetila je da se otme kontroli. Sve službe za urbanizam su radile u tri smjene. Vrijedni općinski službenici, ti doajeni čovjekoljublja i samoprijegora su herojski odolijevali napadima sve do tog presudnog dana.

“Puno, sve je puno gospodine Načelniče, ljudi rade na ulicama a kupuju u Vlaha u Mepasu i Lukavici!” Reče uposlenik službe za urbanizam općine Novo Sarajevo, zakrvavljenih očiju. Kad to ču, Načelnik razdrije svoje haljine, obuče kostrijet i posu se pepelom po glavi. Trenutak kasnije pogleda i vidje u koritu Miljacke pet inženjera gdje sjede na kamenju i grozničavo rade. “Vjerojatno prave nekog robota ili se bave sličnom visokoprofitabilnom proizvodnom djelatnošću, što je inače trend u Bosni i Hercegovini. To je još dvjesta novih radnih mjesta, jebem im majku” pomisli Načelnik. U tom trenutku, znao je da mora biti jak. Samo jaki ljudi u teškim trenucima donose teške odluke. Okrenu se prema svojim ljudima koji se sakupiše oko njega, očiju punih nade.

“Gospodo, situacija je krajnje ozbiljna, bojim se da ćemo morati žrtvovati jednu zelenu površinu.”

Riječi prosijekoše kroz gomilu kao satara kroz junetinu u Brajlovića. Tajnica pade u nesvijest. Načelnik je osjetio da gubi tlo pod nogama. Negdje iza začu se tiho jecanje.

Na šutljivom i ozbiljnom sastanku, nakon što su pomno uzeti svi parametri u obzir, ispoštovani svi zakoni i urbanistički propisi te izvršene i sve procjene niza stručnjaka raznih profila, određeno je mjesto uz nebodere Kumrovec na Čengić Vili jer je to kvart koji inače obiluje zelenim površinama i parkovima te će najlakše podnijeti taj gubitak. Građani su tu vijest čak primili s oduševljenjem jer su se u tolikom zelenilu počele okupljati krda mastodonata i gigantskih ljenjivaca što je znalo predstavljati stanovitu neugodnost kad potjeraju impale iz šipražja. Investitoru je zaprijećeno ogromnim kaznama ako pokuša smanjiti spratnost i gabarite objekta na što je ovaj nevoljko pristao. Na postavljanju kamena temeljca rovokopač se jedva probijao kroz masu ljudi koji su čekali na svoje radno mjesto ili šansu da konačno kupe potrepštine pomoću ogromnih svota novca koji su imali kod sebe. Ludi od želje za radom ljudi su na jednom kraju tresli gradilišnu ogradu. Policija je smirivala situaciju koja je prijetila da svaki čas izmakne kontroli.

Ptice radosnim cvrkutom proslavljaju početak gradnje

Ptice radosnim cvrkutom proslavljaju početak gradnje koja će obogatiti ionako prelijep krajolik Foto: D. Dusparić

Rovokopač herojski nadvladava razularene horde zelenila

Rovokopač herojski nadvladava razularene horde zelenila Foto: I. Suljić

“Raziće se, naši su ljudi razumni. Shvatiće da njihova radna mjesta neće biti još spremna.” Načelnik odahnu. Ova bitka je dobijena. “Sad ću nazvat onog iz Centra da mu se pohvalim” pomisli.

“Ugasi malo taj radio” reče Načelnik Centra svom vozaču

“Al šefe, saće Bakir, dat izjavu…”

“Zvoni mi telefon bolan, pusti sad Bakira”

Vozač ne ugasi nego samo potiša.

“Zove me sad onaj iz Novog Sarajeva da se pohvali kako je uspio napraviti još poslovnog prostora” reče načelnik centra nakon što završi razgovor. “Dobar je, jebo sebe, ja živ ne znam gdje ću sa svojima. Još tri Al Shiddija moramo otvoriti a gdje, gdje? A znam, nije mu bilo lako da se odrekne zelene površine. Ti znaš koliki je on ljubitelj prirode, cvrkuta ptica i općenito je nježna poetska duša., sklona meditaciji.” reče načelnik vozaču

“Znam, znam” odvrati vozač. “Sjećam se kad je onomad posadio dvije lipe na Socijalnom, investicija od ukupno možda i 50 maraka te je to bilo objavljeno i na općinskoj stranici kao vijest od prvorazrednog značaja. Doduše, kao i vi. Znate, ne morate svake jeseni plakati kad lišće opada, narašće opet na proljeće. Ja znam da je vama teško, ali…”

“A šta veli Bakir u toj izjavi, slušo si ti , jelde?” Prekide ga načelnik jer ga je bilo malo sramota što pokazuje takve osjećajnosti koje nisu primjerene jednom vođi.

“A reče, heh, reče, šefe, da će otvorit još sto hiljada novih radnih mjesta.”

Načelnik centra osjeti da mu se grlo steže, da se guši. Iako to nije htio, neka nezaustavljiva sila skrenu mu pogled na Veliki Park.

Fiktivni BH underground

Ovo nema nikakve, al nikakve veze s arhitekturom.

Često prolazim tuda. Krajem devedesetih na tom mjestu je meni i još jednom jaranu neki lik čitao fiktivne recenzije svoga fiktivnog djela, onakve kakve će mu pisati drugi ljudi kad on to svoje djelo napiše. Recenzije su bile vrlo pohvalne. Kasnije je nagovaro ovog mog jarana da ga zguzi riječima: ”Haj bolan da te zguzim, da vidiš kako je dobro.” Možda i jeste a možda i nije to isti lik koji je nekoliko godina kasnije propovijedao ekumenizam u Centralnom na FTV. Bilo kako bilo, nije mu uspio ni ekumenizam a ni guža.

Sad je tu stajala jedna kutija. Bilo je malo neobično vidjeti takvu stvar u tri ujutro, ostavljenu, hajmo reć, na sred ulice. Obično u tim momentima kontam da ne diram to ništa, možda je bomba il je neko od nekud ukro pa ostavio tu il boga pitaj kakve su prnje i akrapi unutra. Međutim, sad je bilo drugačije. Bila je to jedna jako lijepa stvar. Kutija, izrađena od masivnog punog drveta, hrastovine koja je očigledno bila jako, jako stara. Vjerojatno je to nekad bio dio neke stare krovne konstrukcije jer stabla te širine skoro više i da ne rastu u BiH. Po njoj je pala blaga rosa. Stajala je tu neko vrijeme ali ne dugo. Na prednjoj strani je bosančicom, besprijekornim kaligrafskim slovima bilo urezano ”Prenj”.

Naravno, pogledao sam oko sebe, uvjerio se da oko mene nema živa roba i ponio je kući.

Uvijek mi je bilo žao kako naša muzička scena slabo koristi tragediju u kojoj se nalazimo. Bosna je idealan teren za masu najdepresivnijih i najcrnjih žanrova, puno bolji od, recimo, Norveške koja nam je dala black metal ili New Yorka sedamdesetih i osamdesetih gdje se sviro post punk i no wave dok ti igla ne ispadne iz vene. Pogledajte samo to beznađe i sivilo vani. Zar nije tragičnije od Bristola il Seattlea oklen vazda dolaze neki paćenici.

Bio sam se ja tako nafuro, naupo mi Borges i i kako on opiše knjigu koja ne postoji i recenziju joj napiše, onda to ispadne vrhunsko djelo ko Approach to Al Mutasim il ona druga đe opisuje čovjeka što je ponovo napiso Don Kihota, ne mogu se sjetit kako se ta sad zove. Kasnije, kad je prenoćilo, skonto sam da je bolje meni da se držim ovog što znam, kakav ja i Borges. Otud ovo prekriženo gore. Elem…

-Volio bi da postoji stoner doom sevdah, teški, spori desetominutni epovi đe se jeca, lamentira nad grkom bosanskom sudbinom, opisuju sivi vodenasti krajolici i puši domaća vutra iz Rame uz peć na drva. Sve ambiciozno, vrhunski odsvirano, vako ko što rade to Inter Arma i The Body sad. Taj bi se zvao Prenj. Prenj je najmetal ime. Prvi album nek se zove Stećci. Nek sve bude ono by the numbers.

-Volio bi da postoji seljački izvorni punkrock ko što furaju tamo južnjaci po USA. Yamaha sintisajzer, krš gitara, Mara i Lole plus ANTiSEEN. Sve snimljeno na šarafcigeru. Pjeva se o koridama, kurvama, pečenju rakije, svinjokolji i bogohuljenju. Na koncerima se suje boga, pobije, šmrče spid iz Pazarića i tetoviraju gole žene rajsneglom na guzicu. Mrkonja and the Roadside Sheitans, album Kladanj Pussy.

-Hercegovačka psihodelija. Ha, joj, kad se onaj kamen usije, pršte melodije suncem okupane, teče LSD ko Neretva, malo zelena, malo ljubičasta, malo grane, oči, krzno mačke je rub stola je Neretva je u svim atomima, teče kroz nas, svi smo mi Neretva, kako ću vakav sutra na poso ako me ne popusti. Što vas nema? Što ne pjevate o Mogorjelu, o Bregavi, o nekoj mistici ko Six Organs of Admittance? Što se ne zovete Sycamore?

-Odličan blackened death, bi bacili vi ljudi inspirirani ovim prošlim ratom. Keraterm se zovete, trebalo bi da ste iz Maglaja ili Goražda. Samo agonija, blast beat, ubiše ko Nile samo nisu onoliko nenormalni, znaju ponekad i popustit, baca nekad na Infestus. Omoti albuma samo crno bijeli, najbolje fotografije Tarika Samaraha. Album: Missa pro defunctis.

-Zapadne strane, kakav tamo ambijent samo može narasti. Glamoč, Grahovo, Kupres, Land of the long white cloud. Inspirirano, naravno, tradicionalnim instrumentima. Na tragu ste Stevena R Smitha i njegovih Ulaan Passerine projekata dok dijelovi podsjećaju na nikad prežaljeni Labradford. Samoća, dosada i fijukanje vjetra vaše su teme. Živite kao kolektiv u kolibi na Šatorskom jezeru uzdržavajući se uzgojem ovaca. Nemate bandcamp. Samo kasete C60 i cdovi sprženi kod kuće. Nemate ni ime. pjesme su untitled 1, untitled 2…

-Sarajevo: Black harsh noise. U blažim momentima, Mories vam je inspiracija, Gnaw Their Tongues i Dragged Into Sunlight. Iz zvučnika samo crna žuč šiklja, pomoći nema. Ni sami sebe ne možete slušati dulje od 15 minuta. Vaša misija nije da zabavite nego da kaznite publiku koje skoro i nema. Privatno se ne viđate i mrzite se. Zovete se Ǥ˥ʭʁ҂kЉ/\::::::::::3094852034nn.. ili Grkljan.

Al sve je ovo derivat već viđenog. Ova država, ovo čudesno, apsurdno, govnjivo stanje u kojem živimo zaslužuje novi žanr da se izrodi. Neku umjetnost koja će sažeti sve ovo nabrojano, uhvatiti duh ovog vremena, biti i najdepresivnija i najljepša i najružnija muzika ikad. To sam nekako htio da prenesem a nisam znao jer nisam Borges.

Dotad, eto ideja. Pošto ja ne znam svirati, dajem ih ovako džabe, nek ne propadnu pa ako ko hoće nek se zanima.

B -Arhitektura

Što se ovde neka paučina uhvatila…

Novi tekst. Sjo. Šta ako sam u međuvremenu izgubio talenat? (ako sam ga ikad i imao, ako nije sve to bilo sasvim slučajno) Šta ako se sad skonta da sam ja ustvari nešto najbezveznije ikad, ono totalno pretenciozno neko sranje, već isfurani fazoni, ko Omar i Mjesečari i poslijeratno Zabranjeno? (nije ni predratno po mom mišljenju neka pljačka al imali su par dobrih fazona kad imaš 15). Sve je ono bilo slučajno, siguran sam. Još su mi sad naturili tu neku obavezu da budem smiješan. JA NIKAD NISAM HTIO BITI SMIJEŠAN!!! Ne znam ja ovo. Ne mogu. Nemam ni ideja. A ne mogu se oduprijeti. Kad je tako lako ispadat pametan (barem u svojim očima, dok ovo pišem), there’s never been a better time to swim against the bitter tide. [1] Ostaje mi da sam sebe pođonim. Evo ima ovaj tekst za 303 što me je bilo pravo stid kad je izašo a koji je već sam reciklaža motivation lettera što sam ih slao kad sam htio studirat vani. Aim low.

E, ja. Jesam vam pričao kako sam ja htio studirat vani? Već se vidi kako je to završilo, jel. Davno nekad, kad sam još i imo neke ambicije u životu, ja sam bio ubijeđen da ću moć barem jedno u životu najest se krua preko pogače i bez rada a uz obilje šuplje priče, sve onako kako to vidim na televiziji, nagovorit neku zapadnoeuropsku demokraciju da kane koju stoju hiljada maraka na ime stipendija za moju malenkost.

Tad sam u onim pismima namjere navodio kako ja želim proučavati suvremenu bosansku arhitekturu. Pod tim pojmom nisam mislio na ove velke zgrade što se prave u Sarajevu u narodu poznate po tome što se prave u cilju pranja para pokradenih u ratu i iza njega, nego na one smiješne objekte po periferiji što im se mi hajmo – reć – obrazovani – ljudi malo smijemo, a malo (ili malo više) zgražavamo nad njima, u zavisnosti od raspoloženja. Imo sam ja tu teoriju, za koju nemam pojma jel imalo drži vodu da se bespravna (a i pravna) gradnja u Bosni razvila u legitiman umjetnički izričaj. Jel to tako stvarno il nije, ne znam. Neko će reć da je to samo kič i ništa više. Ja sam samo htio nekako iskamčiti tu stipendiju pa se ispalit odavde kolko me noge nose. Propalo je to, normala, ko i manje-više sve čega sam se ufatio u životu. Tako sam ja ostao iskompleksiran činjenicom što nisam naučnik i profesordoktor i nemam impakt faktor. Plus, meni se svako treći dan učini da je to pravo dobra ideja i onda me strah da se neko toga ne sjeti ko onda kad sam izmislio peraje sa štiklom pa nakon 5 godina vidio da se još neko toga sjetio i pobro, ako ne para, onda barem hiljadu lajkova na internetu. Zato ću ja sad sam sebi izdati naučni članak, isto onako kako diplome izdaje Pravni fakultet Univerziteta Zelena Meraja.

PRILOZI RAZUMIJEVANJU UZROKA MORFOLOŠKIH I TEKTONSKIH KARAKTERISTIKA SUVREMENE VERNAKULARNE ARHITEKTURE NA TERITORIJU BOSNE I HERCEGOVINE I ŠIRE.[2]

Autor: Dario Kristić dipl. ing. arh.

Keywords: Sranje

Abstract: Sranje.

1.0 Uvod:

Evo zašto ja mislim da se ta arhitektura razlikuje od običnog kiča kojeg ima u svakoj drugoj zemlji na svijetu. Ako uzmemo, što sam već spominjao jer je to jedna od par stvari kojih se sjećam iz škole, da umjetnički stilovi odražavaju duh vremena onda suvremena bh dunđerska arhitekura odlično odražava vrijeme u kojem živimo.[3] Mogla bi se svaka ta kuća sa kurcom iskopanim temeljima na koje je nakalemljeno hejbet najjeftinijih ukrasa upotrijebiti za lošu metaforu o državi. Kao, eto vidite kako gradimo kuće, tako gradimo i našu državu. Al neću to. Ja sam, kao, iznad toga. Ha jebote. 600 riječi u 10 minuta. Što me dobro ide kad ne pišem dugo.

2.0 Neki podnaslov, ne znam kako da ga nazovem

Meni je uvijek bilo interesantno gledati pse lutalice na kiši. Legne u lokvu, kiša pada po njemu, auti ga zaljevaju sa strane a deset metara od njega je streha i pod njom čisto i suho. Gledaš i ne možeš vjerovat da se ne premjesti. Kako, jebote ležiš u vodi, gledaš u suho i ne možeš skontati da ti je pod strehom bolje?

Znači, elementarne stvari ne znaš sam sebi obezbijediti. Nisi sposoban djelovati u svom najboljem interesu. U 21 stoljeću kad je sve moguće znanje dostupno na internetu, kad je kvadrat projekta jeftiniji od kvadrata parketa, kad nemaš više apsolutni nikakvog opravdanja da nešto ne znaš, ljudi sebi naprave takve brloge za koje ja glavu dajem da bi medvjed koji traži gdje da provede zimski san, stao, pogledo, pomiriso i reko: Ma jebo ovo, ima negdje bolja kota.

E to je B-Arhitektura. To B (kako sam ja to samo mudro smislio) je kao ono B iz B-produkcija. Čak sam to donekle teoretski podupro tako što sam pročito članak na wikipediji. [4] Znate svi šta je B produkcija, jelde? Niskobudžetni filmovi koji su rađeni uglavnom bez većih umjetničkih pretenzija. Procvat bio od 50-70ih godina. Exploatation i slični žanrovi na koje se kasnije naložio Tarantino kad više od pasjaluka nije znao šta će. Osim nekoliko stvarnih remek-djela najveći dio te produkcije je goli kurac osim ako ne pitate jednog od onih fanova treša koji se kunu u Betamax i ironično obožavaju Manos: Hands of Fate. Volim ja to nekad pogledat al neću reć da je to bitnije od 7 Samuraja. Uglavnom, da ne trunim o filmovima, valjda ste skontali o čemu je riječ.

O ovako nečemu

 

Foto Lj. D.

Ista slika ko u prošlom tekstu! Eto TOLKO mi je bilo mrsko. Foto Lj. D.

Da. To je kič. Ima takvog pristupa i u ostalim umjetnostima, muzici pogotovo, eno turbo folka živog. Što ne bi bilo i u arhitekturi? Taman sam konto, friška tema, neistražena, socijalno angažirana, sve kako treba. Ubilo se za onih članaka na internetu što se šeruju kao zanimljivost 5 dana i kasnije zaboraviš na njih (vidi pod: Spomenici NOB, Jan Kempenaers i slično). Još kad sam skonto taj naziv: B-Arhitektura, uuuuuu…. To B. Bremenito bznačenjem. More stajat ko ovo već gore objašnjeno B od Be produkcija. More ko Bosanska arhitekura. More ko, ovaj, Bošnjačka… More, ako razmišljaš šire, i Balkanska. Owno sam totalno s tim imenom pa sam vam sad to uzeo objašnjavat detaljno jer kontam, šteta da promakne. Imal ovakve arhitekture van naših prostora? Jašta radi. Ima je svuđe. Ono što razdvaja ovu pojavu od sličnih vani je da je to ovdje mainstream. Svojim djelovanjem (i nedjelovanjem) država direktno podupire nastanak ovakvih građevina. To je naš oficijelni stil gradnje. Arhitektonski elementi možda nisu uvijek isti ali je pristup isti.

Vidio sam (isto na wikipediji) da kad skontaš novi umjetnički pravac onda dadneš i proglas. Evo i to:

Proglas B arhitekture

-Jebo državu

-Jebo zakone

-Jebo društvo

-Jebo komšiju

-Jebo ukus

-Jebo pristojnost

-Jebo struku

-Jebo zdrav razum

-Jebo sve

Tako dolazimo do moje najnovije kreacije, nastale dok nisam imao posla na poslu tj. između projekta garaže za biciklo i legalizacije pomoćne treće ostave za ugalj na Hotonju. (Šefe, nisam radio ovo na poslu, boga mi, mislio sam reć da sam bio odmoran i horan da crtam kad dođem kući, što uopće ne implicira da me posao inače ne umara toliko da dođem kući iscijeđen nego sam uh, ovaj, mislio da je, ovaj, malo lakše… ponekad…)

Bilo mi je malo krivo što nisam ništa dugo pisao pa sam onda umislio da bih trebao, kao, zadovoljiti makar one što su mi slali mailove, ti me čitaju. Onda sam smislio, kao, ovaj veliki crtež za kojeg sad mislim da je prevelik i najpretencioznije nešto što sam u životu uradio i stavljam ga zato što sam pičkica kojoj je žao što je potrošio cca 5 radnih dana na ovo. Idealno bi bilo nekako da se čita odozdo prema gore al eto, nemojte da vam ja namećem.

Crtez Barh II copy

3.0 neki drugi podnaslov za koji isto ne znam kako ga nazvat

Teška šuplja priča ispod, citiram Bibliju i filozofe. Vi sad vidite hoćetel dalje:

U toj arhitekturi čini se da postoji neka težnja, težnja za nekom maglovitom, idealiziranom formom smještenom negdje između Diznilend zamkova, vila iz sapunica i tradicionalne ”stare dobre” bosanske kuće koju autori intepretiraju sa zavidnom količinom nemuštosti. Vizija je to nečega što nije grad. Nijedno od tih naselja koje ove kuće sačinjavaju ne možemo nazvati gradskim. Njihovim širenjem grad ne raste nego se smanjuje. Ta su naselja proizašla iz jednog mentaliteta koji je oduvijek imao odbojnost prema gradu. Kaže Bogdan Bogdanović, u svojoj knjizi Grad i smrt kako su se ljudi, ne samo na ovim prostorima, uvijek bojali gradskog te se i zadnji rat, u što ja duboko vjerujem, može tumačiti kao rat protiv grada. [5] Nisu ovdje ratovali Srbi, Bošnjaci i Hrvati. Ovdje je ratovao ujedinjeni primitivizam protiv onoga što predstavlja grad. Grad je mehanizam koji generira nove ideje. Kroz istoriju, od samog nastanka gradova oni su bili mjesta gdje su se rađale nove stvari, iz jednostavnog i praktičnog razloga što to omogućava veća koncentracija ljudi. Ljudima koji ne prihvataju novo, grad je strašan, simbol izopačenog, simbol nepoznatog i nerazumljivog. Religije, kao čuvari tradicije zaziru od gradova. ”Onda rekoše: »Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji!«
5Jahve se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji. 6Jahve reče: »Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što god naume izvesti. 7Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije.«” [6]Iz tog praiskonskog straha od novog i drugačijeg proizlazi mentalitet koji mrzi grad. Da se pogrešno ne shvati, nije tu riječ o antagonizmu između grada i sela. To je antagonizam na relaciji urbano – antiurbano gdje se pod antiurbanim podrazumijeva mentalni sklop koji može (a i ne mora) potjecati iz samog grada ali nikad ne postaje njegov funkcionalni dio. Da pojednostavim, to nisu seljaci nego seljačine, onaj najgori, onaj nasiroviji dio čovječanstva, sirov ko onaj okorak obrasto mahovinom sa dna panja.

Poslijeratno širenje tih naselja omogućavao je isti onaj mentalni sklop koji je bio u stanju i srušiti grad. Teško je napraviti direktnu usporedbu između štete koju su gradu nanijeli četnici od one koju su mu nakon rata nanijeli urbanisti i/ili nedostatak urbanista. Posve subjektivna i ničim utemeljena moja procjena je da je to tu negdje. Prvotni tekst (onaj za 303, sjećate se) napisao sam prije poplava. Pazite sad ovo, mogu potapšat sam sebe po leđima. ” I sve je ovo još dobro dok nema nekih većih prirodnih (ili kakvih drugih) katastrofa. To je sve dole tempirana bomba bude li kakvog zemljotresa. E onda će bit kuku pomagaj. ” Gle, vidovit sam.

Grad i sam proces građenja na nekom višem nivou Bogdanović povezuje sa ostvarivanjem snova. [7]

(To vam je ova težnja za Diznilendom s početka pasusa)

Platonova Atlantida, Nebeski Jeruzalem (prema Đ. Basleru, možete ga vidjeti na stećku iz Zgošće) i sve ostale mitske utopije predstavljaju težnju ljudi za idealnim gradom. Iako je takav grad nedostižan, svaki sagrađeni grad, svaka građevina je pokušaj stvaranja utopije ili barem približavanja istoj. Svi mi, kada gradimo, težimo da napravimo nešto dobro, naš lični raj. I sam proces gradnje je uvijek pozitivan, cijenjen jer je generalni konsenzus da iz gradnje ne može prositeći ništa loše. Wrong.

Dok su Simpsonovi bili smiješni i relevantni, u jednoj epizodi koju sad ne mogu naći da mi nož pod grlo stave, Groundskeeper Willie sanja da živi najusranijim, užasnim životom samo da bi se probudio u još goroj stvarnosti. Taj užas je njegov san, ono čemu se on nada, što, kao, implicra koliki je on luzer, nesposoban čak i da odsanja vlastiti dobar život. Kada ljudi u BiH dobiju mogućnost da sagrade svoju kuću iz snova, {[kakvu zamišljam da ima moderator FB stranice ”Zapečaćeni Džennetski Napitak” , (možda čoek živi u normalnoj kući, neam pojma, to su moje neke iluzije,)] (uzmimo u obzir da prosječna nacifrana BH kuća košta više od 100.000 Km što nisu pare s kojima se ne može napraviti vrlo, vrlo ugodan dom. Sada opet ide nastavak davno prekinute rečenice. Pratite malo, jeboga!)} njihov san je dvospratnica sa betonskom okućnicom od 20 m2 smještena uz Tranzit, sa poslovnim prostorom u kojem se prodaju neki dijelovi u prizemlju i kolskim prilazom pod nagibom od 30%. Komšije su udaljene po pola metra, idealno su familija, boja fasade je ljubičasta i ukrasi po objektu su već folklor, da to ne opisujem. To je ono najnajbolje što taj um može zamisliti. I nemojte se onda čuditi što je većini naroda nacionalizam najveće dostignuće. (kakav skok s teme na temu!)To je ono najbolje u što oni mogu vjerovati. [8]

Zašto to ljudi tako prave nije mi jasno.

U SF i horroru postoji pojam ”Lovecraftian”. Odnosi se na bića koja egzistiraju izvan vremena i prostora, bića koja su ljudima toliko strana da ih ljudi nikad ne mogu sagledati, ne mogu razumjeti njihove porive niti zašto rade to što rade. Jednostavno, toliko su drugačija da mi nemamo fizičke mogućnosti da s njima ostvarimo bilo kakav smislen kontakt. Pojmovi dobro i zlo se ne mogu upotrijebiti kad ih se opisuje. Neke njihove akcije ljudi mogu doživljavati kao dobre ili loše no u konačnici njihova prava priroda nam neće biti jasna. Sličan koncept istražuje, samo na objektivno umjetničkijoj razini i Stanislaw Lem u Solarisu. Kontakt s takvim bićima izaziva ludilo jer mozak nema mogućnosti da procesuira informacije koje su mu toliko strane pa valjda pregori ili tako nešto.

E tako je meni kad imam kontakta s barem 90% populacije. Ne znam. Ne znam koji je vaš logički put razmišljanja. Kako dođete od tačke A do tačke B? Zašto radite to što radite? U glavama ljudi, prosječnih Bosanaca (i Hercegovaca, znamo svi na šta se misli) postoji neki misaoni proces ali to nije isti proces koji je meni poznat. Ta logika nije ona logika koju ja upotrebljavam.

Imaju ta bića u Lovecraftovim knjigama i svoj grad i sve je to malo onako pulpy opisano, nije neka literatura za Nobela, al je zabavno za čitat. Elem, grad tih bićaca i glavnog među njima Cthulhua, za kojeg su čuli svi koji su slušali Metallicu (inače je Lovecraft omiljen u metalu, svaki bend koji drži do sebe ima makar jednu pjesmu đe se spominju Old Things, Shub-Niggurath i tako te stvari sa ultra mističnim metal-imenima) (A sada nastavak one iste rečenice od prije prethodne zagrade!) se zove R’lyeh[9] i isto tako izaziva ludilo jer je konstruiran nekom kombinacijom neeuklidskih geometrijskih tijela postavljenih u više od tri prostorne dimenzije. Vidim ja da je i sam autor nako bio s tim konceptom tako da nemojte me ništa pitat više o tome.

Sjećam se jednog zadatka na nacrtnoj iz afine geometrije što je, kao, neeuklidska geometrija light i jest, fakat inducira ludilo. Prozor,staklo, lampa. FTW.

E to vam je to. S tim ljudima ja i vi (u daljem tekstu mi) koji ovo čitate, vas par stotina, dijelimo životni prostor ali njihove dimenzije su drugačije, njihov proces razmišljanja je drugačiji. Oni se u njima snalaze. Devedesetih smo se mogli pravdati time da je narod bio zaveden od strane nacionalističkih vođa, dvije hiljaditih (nulanultih?) smo se oporavljali od toga pa smo opet nalazili neke isprike no zadnjih par godina izašlo je na vidjelo ono što je možda nekima bilo očito sve vrijeme (meni, eto, nije) a to je da je narod u BiH odgovoran za sve ono što u se dešava. Fazon je u tome što narodu nije loše. Narod možda kuka da mu je loše no na kraju se pokazalo, nakon dvaju protesta i izbora da narod želi upravo ovakvo stanje. Zašto, to meni i vama što ovo čitate neće nikad biti do kraja jasno. Namjere prosječnog stanovnika BiH su za mene tajna. Narod je sebi stvorio svijet koji mu odgovara, po njegovoj logici, po njegovim željama sistem kojeg ćemo mi nazvati Zlo, sistem koji u nama izaziva tjeskobu , sistem u kojem se naš mozak ne snalazi.

Njihov grad, Sarajevo, je zemaljski R’lyeh. Grad koji inducira ludilo.

4.0. neki treći podnaslov, more se zvat ”Kraj”.

I teško, jako je teško ne mrziti cijeli narod, malodušnu masu koja praznih pogleda tetura kroz smog i blato zadovoljavajući se najprizemnijim strastima u sivom, vlažnom paklu kraljevstva futavštine. Teško je ne mrziti nekog toliko drugačijeg, nekog ko ti nameće stil života koji je potpuna suprotnost svemu onome u što vjeruješ. Nekog koga je stvorio sistem kojeg je on stvorio i tako ukrug. Borba je, svaki dan, ne povjerovati da si bolji od 90% te mase, da si specijalan, da si drugačiji, da ti je 5 minuta vlasti, svi bi ‘vako, ‘vako. Priznajte sebi da vjerujete ponekad u to. Resist all the urges that make you go out and kill.[10] I te stvari.

Ali, moralizirajmo! Priznajte da vas je onda ova država time malo pobijedila svaki put kad to pomislite. Jer ovdje je pobijedilo to što mi zovemo zlo još ’92, samo što su se neki od nas (tipa ja) dugo zavaravali. Pobijedila je gramzivost, glupost, mržnja. Bježite vani i priznajte poraz. Ostanite ovdje, živite teško, ne prilagođavajte se, svijetlite u mraku i priznajte poraz. Borite se da vas ne proguta zlo, to vam je jedina satsifakcija koju ćete imati. Nemam više onih poruka i ideja kako bi bilo bolje koje sam inače na kraju stavljao. Za to već odavno nema svrhe jer naša budućnost je šarenilo i kič po kojem polako pada crnilo koje iz nas izlazi. B-Arhitektura je naša budućnost. B-Arhitekturu nisam izmislio. Ja sam joj samo dao ovo nezgrapno i glupo ime.[11]

 

 ______________________________

 

Citirani radovi i naučnici:

[1] Year of Glad – Swim (Bergeron/Laugher)

[2] Naslov je u fazonu Glasnika Zemaljskog Muzeja. To vam je bio najbolji časopis u BiH. Ne izlazi od 2006. Šta mislite zašto i je li se više od 50 ljudi pravo sjebalo zbog toga?

[3] Ne sjećam se sad odakle tačno potiče ta ideja, jedino mi pada na pamet u ova doba je recenzija Marka Richardsona za Kid A u sklopu top 200 albuma 2000 što je prilično ofirna referenca

[4] http://en.wikipedia.org/wiki/B_movie

[5] Bogdanović, Tri ratne knjige, Grad i Smrt, Mediterran 2008

[6] Post 11, 4-8

[7] Kurac footnota, ne radi find na skeniranom pdfu, ne da mi se čitat sve to ponovo da bi ga našo.

[8] The Drones – The Best You Can Believe In. Nema veze pjesma s temom, samo me naslov potako

[9] HP Lovecraft – The Call of Cthulhu

[10] Ween – Roses Are Free; Chocolate and Cheese

[11] RASKC